NASILJE POSLIJE NASILJA: ŠTA ĆE MAHALA REĆI

[vc_row][vc_column][vc_column_text]Od nedjelje, 16. maja 2020. u 21:17 kad je mlada bosanskohercegovačka karatašica Ema Selman iz Ključa na svom Facebook profilu napisala da su ona i njena sestra brutalno napadnute i pretučene u vlastitom domu, uz to objavivši i fotografije svog i sestrinog lica u modricama, ova tema je u fokusu bosanskohercegovačke javnosti.

Sa naslovnice svakog portala u čitaoca već par dana gledaju modra lica dvije osamnaestogodišnjakinje, a portali hvale hrabrost mladih Ključanki koje su odlučile da dignu glas. Nakon toga, nasilnik je uhapšen a cijeli slučaj bit će procesuiran u skladu sa zakonom.
I tu je ta medijska priča trebala da se zaokruži, kao jedan pozitivan primjer dvije hrabre mlade žene koje su pokazale da su prvakinje kako na tatamiju, tako i u životu.

Međutim, pored više stotina komentara građana koji su podržali naše mlade karatašice našlo se i mnoštvo onih koji su iskoristili ovu priliku da nas podsjete zašto još uvijek opstaje stigmatizacija žrtava nasilja.

– Ja da vidim ovog lika na cesti sklonio bih se na drugu stranu, a one ga pijanog pustaju u stan i to u pola noci. Pa majka mu stara, njegova je sramota sto je degenerik, ali je isto tako i njihova sramota sto su tuke.

– dzaba kad zivot potrose u sportu o samoodbrani i kad dodje trenutak da urade nesto tako, dzaba je to sve. nemate nista od medalja.

– popije i dodje lik pozvoni, otvori mu i udje, da bi ih pretukao na kraju, sumnjivo mi je ovo skroz, koja je pozadina ovogq, kakva je veza ovih sestara sa ovim likoma, poznaju se nisu, duguju mu nesto, lova, ili je tak tako odlucio pozvoniti na prva vrata na koja naidje i prebit nekoga

– Dogodine idu na paraolimpijadu

– toliko tome kako su karate borilacki sport. vise je to umjetnicka disciplina nego borolacka. cuj pijan ih covjek istukao. amaterke i amaterski sport

– Sta ste radile stale kao ovce da vas debil udara? Ne kontam…

– istukle jedna drugu da svale na momka…

– Očito nisu dobro tempirale formu. Morate bolje trenirati.

– ja da sam sampion u karateu bilo bi me stid objavit da me neko pijan pretukao

– Ma i vas dvije se trebate stidit! Vas dvije karatistkinje, reprezentativke, prebio pijan frajer kojeg ste vi pustile u stan? Jasno mi je ko treba biti kaznjen, al de bogami vas dvije trebate vise stidit!

– Osudzujem ovo nasilje al su sve vjerovatnoce da je radio zenski jezik pa covjeka izbacilo iz takta.

– Normlane osobe ovakve stvari ne objavljuju na FB, vjerujem da ima pozadina svega ovoga, koja nije napisana na FB.

Ove gnusne komentare koji su prikupljeni za svega 5 minuta „traganja“ po domaćim portalima i kopirani sa svim svojim gramatičkim i pravopisnim greškama, pisali su ljudi s kojima dijelimo ulice, haustore, javni gradski prevoz, pijemo kafu u istim ugostiteljskim objektima, zajedno čekamo u redu u banci,… Ovi komentari dolaze od ljudi kojima je prva pomisao kad pročitaju naslov – pretučene dvije osamnaestogodišnjakinje – da analiziraju njihove sportske vještine. Zapitajte se u kolikoj mjeri se razlikuje nasilnik koji im je nanio fizičke povrede i osoba koja kaže da je sve to vjerovatno prouzrokovao „ženski jezik“. Zapitajte se u kakvom su moralnom, intelektualnom i emocionalnom sunovratu osobe koje ismijavaju žrtve zato što se nisu uspjele odbraniti uprkos nebrojenim medaljama u borilačkim vještinama. Na kraju, zapitajte se kakve su to osobe koje nemaju nimalo strahopoštovanja pred jedva punoljetnim djevojkama koje su ustale protiv sistema koji od davnina njeguje mizoginiju kao svoju temeljnu vrijednost.
Za sve one koji još uvijek imaju dilema, nije loše ponoviti:
– Relativizacija krivice zlostavljača podjednako je loša kao i samo nasilje.
– Žrtva nije kriva zato što nije pobjegla
– Žrtva nije kriva zato što se nije znala ili mogla odbraniti.
– Žrtva nije kriva zato što je zlostavljač njen poznanik, prijatelj, partner ili član porodice.
– Žrtva nije kriva zato što je vjerovala zlostavljaču
– Nije sramota progovoriti protiv nasilja
– Bilo ko može biti žrtva, bez obzira na starost, ekonomski status ili nivo obrazovanja.
I najbitnije od svega – nije posao „internet analitičara“ da tumače pozadinu nasilja nego da ga osude na svaki mogući način, bez dodatnih „ali“ i bez sherlockovske dedukcije. Posao javnosti je da stane na stranu žrtava i ponudi im podršku, naročito u momentima kao što je ovaj, kad žrtva u očima javnosti vidi jedino utočište. Naša je dužnost da tad emocionalno zaštitimo žrtve, jer samo tako ćemo ohrabriti i druge žrtve da progovore.
Tek kad vijesti o brutalnom nasilju nad ženama prestanu biti kuriozitetni predmeti za šalu, to će biti prvi znak da smo počeli graditi društvo koje će jednog dana biti spremno da se sistematski bori protiv ovog problema.[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row]