Piše: Ana Eldić

Bilo je rano nedjeljno jutro kada je naš put dug više od 2000 kilometara započeo. Sa koferima, ne težima od 20 kilograma (!) pošli smo ka Tuzli. Mnogo toga smo prošli na našem putu do Švedske, ali dugo snivani san o dolasku u tu divnu skandinavsku zemlju je nakon dvosatnog leta postao java.

Jako je teško otputovati u neki grad kom ne znate ni ime izgovoriti – Örnsköldsvik ili kraće Övik. Ljubazni domaćini su nas ipak uspjeli naučiti kako izreći to neobično ime. Gradić na sjeveru Švedske bio je naš dom pet dana, iako se činilo mnogo više. Za tih pet dana upoznali smo svaki kutak tog zagonetnog mjestašca.

Naši dani su bili ispunjeni smijehom i zabavom. Mnogo novih i nekolicina starih poznanika našli su se na ovom putovanju. Upoznati nove ljude ima svoju čar. Svakodnevno otkrivati ono dobro i zanimljivo u ljudima, sklapati nova prijateljstva je ono što daje dušu ovakvim susretima. Vidjeti stare poznanike za koje ste mislili da ih nikada više nećete vidjeti puni srce neopisivom radošću i toplinom.

Ne samo pauze, već i radionice su bile izvrsna prilika za druženje i razgovor. Mnoštvo interaktivnih radionica omogućile su nam da spoznamo mnogo toga novog.

Ovo je bilo putovanje koje se događa jednom u životu. Ovo je bilo putovanje koje mi je omogućilo da otkrijem mnogo toga što mi je do tada bilo nepoznanica.

Prvi put letjeti. Prvi put biti vegan. Prvi put se upoznati sa nekim novim ljudima. Prvi put posjetiti Švedsku. Prvi put biti toliko daleko na sjeveru te iskusiti život bez noći. Prvi put spavati u školi. Prvi put probati “smrdljivu” ribu. Svakodnevno se smijati do suza. Naučiti ostale sudionike igrati kolo i praviti domaću kavu.

Moje putovanje ne bi bilo tako lijepo da tu nije bilo moji prijatelja Mirze, Adile, Amile, Amine, Sare i našeg nezamjenjivog vođe puta Rismira. Oni su punili moje dane događajima koje već sada možemo nazvati uspomenama.

Opet se vraćamo na nedjelju, no ovaj put onu sedam dana poslije, onu kada našim prijateljima iz Srbije, Islanda, Švedske, Njemačke, Švicarske, Francuske, Poljske i Estonije trebamo reći doviđenja. Suze su frcale na sve strane. Koferi su bili mnogo teži nego u dolasku. Bili su ispunjeni ljubavlju, srećom, prijateljima, znanjem i uspomenama za cijeli život. Zvuk njihovih kotačića odjeknuo je ulicama Övika te pozdravio stanovnike zahvaljujući im se na ukazanom gostoprimstvu i ljubaznosti. Pozdravili smo lokacije na kojima su nastale mnogobrojne fotografije.

Kako smo stigli tako smo i otišli. Vlak je stigao na peron i svoje putnike poveo u Stockholm. Posljednji pozdrav Švedskoj smo uputili iz aviona. Ostali smo još koji trenutak zagledani prema tlu koje je iz svake perspektive izgledalo onakvo kakvo i jeste – pitomo i zaigrano u svojoj prirodi.