TFK BLOG: CEMOVCI U ŠVEDSKOJ
Piše: Sara Kelava
Na polasku u Švedsku veselili smo se kao nikad. Evo upravo gledam karte, što avionsku, što mapu grada. Taj smo grad mi obišli više puta, čak smo naučili i kako mu se ime izgovara – Ernšeldsvik.
Gradić je malen, ali lijep, ima sve što mu treba, a i sve što je nama trebalo, a to je lijepa pozadina za slike. Ali Ernšeldsvik nije ostao samo grad sa slike. To je grad svih ljudi koje smo upoznali, grad novih iskustava i vještina, grad uspomena. Sa svake slike vrišti neka priča.
Upoznavanja su često bila čudna, a najbolje se ljude najneobičnije upoznavalo. Bilo to: “Izvini, gdje se pali svjetlo u wcu?”, ili obično: “What’s up”, označilo je početke divnih prijateljstava. No, nisu samo ljudi s razmjene bili oni koje smo upoznali, pa evo osobno veliki pozdrav za Harija iz busa, sa kojim sam lijepo proćaskala tokom vožnje do aerodroma.
Radionice su bile zabavne i svaka osoba je svoju vodila na poseban novi način, a dobili smo priliku čuti puno toga novoga i mnogo različitih mišljenja. Dobili smo priliku i mi dati svoj doprinos u bitnim temama današnjice a najviše mi se svidjelo kada smo išli gradom, ostavljajući na ulicama poruke protiv alkohola.
Na muzičkoj večeri smo se posebno zbližili s mladima iz Srbije, jer smo svi pjevali iste pjesme, što mi njihove, što oni naše. Svaku večer smo ostajali u različitim grupama i zbližavali se, najčešće igrajući “Vukodlaka”. Bilo je super vidjeti drukčije stavove igrača te pokušaje branjenja istih na engleskom. A što se tiče engleskog, događalo se da toliko prolupamo da i sa Srbima počnemo pričati na engleskom.
Potrudila sam se upoznati svaku osobu i želim im svima zahvaliti na divnom društvu i ponovno ih vidjeti. Uz veliku količinu smijeha, zabave, smrdljivih i nesmrdljivih riba, bila je tu i pokoja suza. Na samom kraju, kad su svi razmišljali što će reći o seminaru, ja nisam mogla misliti od tuge što se rastajemo, pa sam se rasplakala, ali suze govore više od riječi. Doduše, nisam se samo ja rasplakala, već sam rasplakala i druge, pa je tad krenuo val suza.
Najteži osjećaj na svijetu bio je sići s te zadnje stepenice, dignuti ruku u znak pozdrava onima koji su ostali iza tebe, pa nazvati roditelje i javiti im da krećeš kući. Hrana je bila neobična za ljude poput nas, ali poprilično jestiva. Švedske poslastice su nas posebno obradovale. Bilo je ovo jedno zaista lijepo iskustvo, a na kraju nam je svima pomalo slomilo srca zbog rastanka. Voljela bih se jednog dana vratiti u taj isti Ernšeldsvik i sjećati se svega ovog, a dotad ću jesti ovo malo švedskog kavijara što mi je ostalo i slati pozdrave svima, a napose Romanu i Bogdanu.