SBSS: NAŠE PRVO PUTOVANJE
Naša volonterka Minela Avdičević nam je poslala utiske poslije druženja sa svojom “mlađom sestrom” u Sarajevu. Evo šta je napisala…
“Osvanuo je i taj dan, idemo u Sarajevo. Hladan Travnik, pokrio ga mraz. Sva toplina se nalazila u zagrljaju šest duša, starijih i mlađih sestara (Almedina, Adna, Amina, Adna, Amna, Minela). Uputile smo se prema autobusnoj stanici Travnik i čekale bus koji će nas odvesti na prvo mini putovanje.
Potom smo se smjestile na zadnje sjedište, naslonile glave jedne na druge i širile radost. Kada smo stigle u Sarajevo, počele smo da se slikamo i poslije nekoliko fenomenalnih fotografija, uputile smo se prema Meeting point-u. Tu nas je čekao glavni koordinator i još mnogo djece i volontera.
Poslije kratkog predaha uputili smo se u salu da gledamo animirani film. Poslije filma smo ručali, a zatim smo se uputili prema savremenom muzeju Ars Aevi. Gledali smo eksponate, nekima se divili, a nekima čudili i smijali. Na izlazu iz muzeja dobili smo razglednice koje smo mi sami izabrali.
Vratili smo se u tople prostorije Meeting point-a gdje smo učestvovale u strip radionici. Naučile smo kako nastaje strip, te i mi sami crtali. Naše mlađe sestre su nadarene i crteži su im bili fantastični za razliku od naših. Prvi dan sa radionicama je završio, i mogle smo da odmorimo u hotelu Grand. Nakon večere, nastavile smo druženje u sobi.
Drugi dan je također bio zanimljiv. Imali smo predavanje o fotografiji u hotelu u kojem smo odsjeli. O fotografiji nam je pričao fotograf Željko Budimir Keko. Djeca su se posebno obradovala kad im je gospodin Željko dao fotoaparat i kada su dobili priliku da naprave nekoliko fotografija.
Poslije ručka, nas šest sestara, otišle smo u obilazak grada. Šetale smo i slikale se na Baščarsiji, hranili golubove, jele slatkiše i kukuruz. Ulice kojima smo prolazile, bojile smo bojama ljubavi, zvonio je naš smijeh i hladnoću, koja je pokušala doprijeti do nas, tjerali smo isprepletenim prstima.
Pao je mrak, Sarajevo se pretvorilo u zvjezdano nebo i koliko god smo tad željele ostati tu, čule smo zov našeg vezirskog grada kako doziva svoje vezirke. Sjele smo u autobus i ugodno stigle u Travnik.”