ZADAR 2016
Piše: Sajra Kovačević
Četiri osobe, naizgled se ne poznaju, strah da se neće slagati na putovanju koje ih očekuje, razmišljaju o tome da ovo možda i nije pravi put za njih, da ova ekipa i nije ta koja bi trebala sada ići i zamišljaju u glavama zamjene koje bi mogle biti tu umjesto nekih ljudi, a zapravo ne shvataju da će ovih 8 dana u njihovom životu biti nešto najbolje što im se ikada desilo.
Sastanci, zabrinuti roditelji, koordinatori, a i mi sami, pogotovo ja. Prije 4 godine, kada sam prvi put bila na sastanku za odlazak u ovaj predivni grad, bila sam najmlađa. Bilo mi je 15 godina i već sam pomalo bila upućena u sva ta čuda sa putovanjima, ali nisam znala šta me tačno očekuje. Danas sjedim na sastnaku, kao neko ko će biti desna ruka i prvi oslonac ovim ljudima koji idu sa mnom, neko ko će im tih 8 dana biti kao mama.
Teret je na meni, ali skupljam svu snagu da to ne pokazujem i da me shvate i „prihvate“ kao nekog ko je tu kao i oni, a ne kao nekog ko će im govoriti šta da (ne) rade. Sjedamo u bus, narednih 7 sati će biti teško, moramo se upoznati, pronaći zajedničke teme, jer nijedan seminar nije isti ako nema složne ekipe iz Bosne i Hercegovine. Tih 7 sati je prošlo bolje nego što je iko od nas zamišljao. U tih 7 sati smo već postali jedno i više nije bilo bitno ko je ko i ko kakvu ulogu u ovom timu ima.
Stižemo u Zadar, sat vremena poslije ponoći, sjedamo u taksi, mrtvi umorni, taksi koji bismo inače trebali platiti nekih 40KN od autobuske stanice do hostela u kojem odsjedamo, ali zapravo, taksi plaćamo 100KN, malo nas je čovjek „zakinuo“. Ako se po jutru dan poznaje, naše putovanje i neće biti nešto bajno.
Rano ujutro smo trebali ustati, naravno, sve je rano kada si na odmoru, a zapravo moraš raditi. Ulazimo u konferencijsku salu, među ljude koji su se dan ranije upoznali. Mi kao „novi kolači“, nije bilo ugodno vidjeti 50 ljudi iz 9 zemalja Evrope kako se druže, smiju, a vi samo sjedite kao neki autsajderi sa strane.
Kako je dan odmicao, postajali smo dio te harmonije ispunjene smijehom i ljubavlju mladih ljudi. Najveće bogatstvo koje jedna mlada osoba može imati. Radionice kojima smo prisustvovali su bile vezane za poduzetništvo mladih i njihovu interakciju u društvu. Svi članovi grupe su se složili sa mnom da je zapravo najbolja radionica bila vezana za istraživanje mladih kompanija u Zadru, gdje smo obilazili kompanije koje su vezane za zapošljavanje mladih osoba i pružanje prilike da se pokažu u svom poslu, a vremenom i ostvare svoje snove i postanu poduzetnici.
Osobe koje smo taj dan upoznali su bile osobe koje će na nas ostaviti velike tragove, jer i u ovakvoj situaciji su uspjeli da izgrade svoje male imperije i da budu pravi lideri u njima, te pomognu svim ljudima kojima je potrebna pomoć, a koji imaju želju za znanjem i volju za radom.
Interkulturalna večer je prošla bolje nego što smo očekivali, ljudi su uživali u našim proizvodima, a što je najbitnije, uživali su i u našoj zemlji predstavljenoj kroz 10 minuta, a nama je to bilo najbitnije. Ne samo predstaviti Bosnu i Hercegovinu u najboljem svjetlu kroz interkulturalnu večer, nego kroz svih 8 dana. Tih 8 dana smo zaboravili kako naša zemlja zapravo stoji trenutno, tih 8 dana je ona bila najbolja zemlja na svijetu u kojoj bi svi poželjeli da žive, ali naravno, kroz tih 8 dana, poželjeli smo da i mi budemo u zemljama o kojima su ljudi pričali i predstavljali ih na njbolji način.
Također smo prisustvovali i jednoj od najvećih konferencija koje Erasmus+ organizuje, a to je „Homo Europeanus“ konferencija, gdje smo upoznali predstavnike organizacija iz skoro svih zemalja, te čuli njihova iskustva vezana za poduzetništvo. Da je na ovom seminaru, bilo koja druga tema bila, sve bi bilo isto, ali mi vjerovatno ne bismo bili ovoliko motivisani da pokrenemo nešto u našim životima.
Ovo je bila moja 51. razmjena za proteklih 5 godina, ali moram reći da se svrstava u top 5 najboljih, jer ovih 8 dana je bilo ispunjeno smijehom, srećom, znanjem, ljubavlju, ali sve u svojim dozama. Ovom prilikom se zahvaljujem na prilici koju smo dobili, prvo da predstavljamo našu organizaciju, a onda i sami sebe.