TIME FOR COLOR BY ANDREJ
Piše: Andrej Jovičić
Nakon nekoliko sastanaka provedenih u pripremanju, u subotu malo prije ponoći, upustili smo se u novu avanturu koja se zove Poljska. Čim smo sjeli u naš kombi, odmah su krenule priče o tome kako smo proveli protekle dane, jesmo li uzbuđeni i naravno takva slična pitanja. Prva stanica nam je bio Novi Sad, ali prije toga smo svratili u neizbježno odmorište „Dallas“ kraj Doboja.
Granicu smo brzo prošli i stigli u Novi Sad. Tu smo malo „lutali“ jer nitko od nas nije zapravo znao gdje se nalaze prostorije naše sestrinske organizacije CZOR-a (Centar za omladinski rad), s kojima nastavljamo putovanje. Uz pomoć Igora, člana CZOR-a, našli smo ih i tu smo malo predahnuli. Ubrzo smo nastavili našu avanturu.
Slijedio je dugi put kroz Mađarsku i Slovačku do Poljske. Prošli smo Mađarsku i Slovačku i već smo blizu odredišta. Ubrzo smo stigli u kompleks „Stalownik“ koji se nalazi u mjestu Bartkowa. Kada smo došli, toplo su nas dočekali organizatori, članovi IOGT Poljska. Uputili nas na recepciju, da se prijavimo i uzmemo ključeve naših soba. Ostavili smo stvari, te je krenulo upoznavanje sa mnoštvom ljudi, koje smo neke već vidjeli preko Facebooka i koji su nas kontaktirali putem maila.
Na recepciji smo dobili infokit, u kojem smo vidjeli što nas čeka u danima koji slijede. Ismail, Nerina i ja smo bili na kongresu koji je trajao tri dana. Kongres je bio stvarno zanimljiv, jer se moglo puno naučiti što se tiče javnog govorništva, kako pravilno napisati neku izjavu i sl. Tijekom cijelog Kongresa, raspravljalo se o izmjenama statuta, budžetu, financijskim problemima u ACTIVE-u itd.
Prvog dana Kongresa, prije samog početka, imali smo vježbu kako govoriti pred publikom, kako se služiti mikrofonom, tako da ne bude nervoze ili nekakve treme. Stali smo svi u krug, te smo se trebali predstaviti tako da razbijemo neki strah kao što je npr. govoriti u mikrofon i pred publikom. Ostatak dana je prošao kao neka sjednica parlamenta, svi smo nešto izlazili, govorili, izmjenjivali i raspravljali.
Drugi dan Kongresa je slično prošao. Dok smo mi bili na Kongresu, ostatak ekipe je bio po raznim radionicama kojim nažalost nismo uspjeli svi prisustvovati. Večeri smo provodili pričajući sa našim novim prijateljima, te uz prigodan večernji program, kao što je pjevanje uz gitaru, kino, disco… Treći dan smo svi zajedno išli na ekskurziju na jedno prelijepo jezero, čijeg se naziva trenutno ne mogu sjetiti.
Kada smo došli, imali smo pauzu od 20 minuta, te nakon pauze smo krenuli prema brodu kojim smo napravili jedan „krug“ po jezeru. Na suprotnim obalama jezera nalaze se dva dvorca, čijih se naziva također ne mogu sjetiti (bravo ja). Nakon vožnje, imali smo pauzu, koju smo naravno Bosanci kao Bosanci, odlučili provesti jedući u nekom restoranu nedaleko od jezera. Otišli smo mi u restoran, uzeli jelovnike, pregledali i odlučili naručiti ribu, koja će se na kraju ispostaviti, biti nam najskuplja u životu. Dobili smo mi svoju ribu, pojeli je, onda je došao račun, koji je bio višestruko veći nego što smo očekivali. Cijena koju smo mi vidjeli vrijedi za 100 gr ribe, a naša je bila teška blizu 300 gr i još smo dobili dodatke za koje nismo znali da se dodatno naplaćuju. Srećom, imali smo dovoljno novca. Nakon skupocjenog ručka, napravili smo zajedničku fotografiju i krenuli nazad za Bartkowu.
Kada smo se vratili dočekala nas je zabava povodom 165. rođendana IOGT pokreta. Zabava je bila fantastična s puno igara, voća, glazbe i sokova. Sutradan su bili izbori za novi upravni odbor, za koji je nakon 4 dana lobiranja među delegatima izabran naš dugogodišnji volonter Ismail. Također, u upravni odbor je izabran i Igor iz CZOR-a. Zadnji dan nije bilo Kongresa, pa smo svi mogli učestvovati u raznim radionicama. Ja sam prisustvovao radionici našeg volontera Ismaila koja se zvala „Art and design for advocacy“, na kojoj smo na kreativan način sa sprejevima na majicama, predstavili moto ACTIVE-a sobriety, friendship and peace.
Nakon radionica, imali smo sajam naših organizaciija. Cilj sajma je bio da predstavimo našu organizaciju, te da upoznamo ostale organizacije. Poslije sajma imali smo ispred kompleksa, kao šlag na kraju, festival boja. Tu smo se gađali bojama, plesali i provodili zadnje sate zajedno. Sljedeće jutro, svi su u različito doba putovali, od 1 ujutro do 10 ujutro, pa kao nepisano pravilo, zadnju noć kampa uvijek netko ostane cijelo noć budan, kako bi ispratio sve ostale. Ismail i ja, smo ostali tu noć budni s još desetak ljudi.
Tu noć je bilo svakakvih gluposti, od neispavanog buncanja do kupanja ludih Poljaka u 4 ujutro. Na kraju smo sve ispratili i došao je red i na nas da krenemo. Teška srca smo se oprostili od kampa i Poljaka koji su zadnji ostali pospremiti sve. Put je valjda dobro prošao jer zbog umora sam cijeli put prespavao. Osim onih jako dugih 6 sati na Mađarskoj granici. Poslije 22 sata puta sretno smo stigli nazad kući. Puni impresija smo se razišli i svatko je otišao svojoj kući.