POLJSKA

Piše: Inzudin Čejvan

Kako se bližilo vrijeme polaska, sve sam bio nervozniji, a uzbuđenje je raslo i raslo. Prije polaska, svi smo se Okupili u prostorijama CEM-a, provjerili stvari, putne isprave i polako krenuli prema mjestu gdje nas je čekao bus.
Neke prijatelje su ispratili roditelji, neke rodbina, a neke djevojka. I napokon, stiglo je vrijeme da krenemo, oprostili smo se od porodica i djevojke, te krenuli na veliko putovanje, koje smo čekali dugo vremena. Krenuli smo polako, roditelji su mahali, slali poljupce i posljednje savjete (kao što su: “pamet u glavu”, “pazi se!” itd.),  dok smo mi napuštali grad i odlazili tamo negdje daleko od svih.

Neki od nas su odmah zaspali, čim smo napustili Travnik, a neki nisu mogli da spavaju od uzbuđenja. Putovali smo dugo kroz tamnu noć, a onda stigli do naših drugova u Novom Sadu, sa kojima smo nastavili dalje. U Novom Sadu smo odmarili par sati i, nakon što se okupila grupa iz Srbije,  ponovo smo krenuli na naše epsko putovanje, ali sada u većem broju. Kada sam se prijavljivao za ovo putovanje, nisam ni slutio šta me čeka i gdje idem, kakvi će sve ljudi biti tu, ali zbog jake želje za avanturom, jedva sam čeko da dođem u Poljsku.

Ovo putovanje je bilo jedno od najboljih iskustava u mom životu. U šest dana, koliko sam proveo u Poljskoj, upoznao sam mnogo novih prijatelja, koje ću pamtiti cijeli svoj život. Prvi dan kada smo stigli u kamp, sve mi je bilo čudno i drugačije. Mislio sam da se nikada neću uklopiti u to društvo, (jer kamp je brojao 150 učesnika iz 16 zemlja) smatrao sam da sam drugačiji. Ali onda su mi organizatori kampa pokazali da su svi dobro došli, bez obzira na to ko su i odakle dolaze.

Na ovom kampu sam naučio da nije bitno ako ste drugačiji od drugih, da nije bitno ako niste dobri u nekim stvarima, jer svi imaju neke prednosti i mane. Svako veče smo zajedno sa našim prijateljima iz Poljske i drugih zemalja pjevali neke od najljepših pjesama, družili se i upoznavali. Odlazak u Krakow je najbolji dio ovog putovanja, to je grad koji bi trebao svaki čovjek da posjeti. Ljepota grada je očaravajuća, mnogo prelijepih dvoraca, zamaka, crkvi, zgrada i još mnogo toga od čega vam zastaje dah kad ih gledate.

Prvi put sam ušao u jednu od najpoznatijih crkvi na svijetu „Bazilika Djevice Marije“, to je jedno predivno mjesto puno sitnih detalja koji očaravaju. Putujući po gradu primjetio sam da su svi stanovnici grada veoma ljubazni i gostoprimljivi, ljudi koji su spremni da vam pomognu bez obzira na to ko ste i odakle dolazite. Treći dan u kampu je bio veoma poučan. Prisustvovao sam radionicama na kojoj smo naučili kako da pravilo raspodijelimo obaveze unutar našeg vremena, tako da svaka osoba dobije zadatak koji odgovara njenim sposobnostima. Također smo naučili kako da pišemo projekte, naučili smo da uvijek moramo prvo da posložimo prioritete i da na osnovu njih tražimo ono što je najbolje za naš projekt i našu zajednicu, ako je projekat  namijenjen poboljšanju života u našoj zajednici.

Zadnje dane u kampu sam proveo u zabavi i druženju sa novim prijateljima, svaki dan u sumrak smo igrali odbojke, raznih društvenih igara, a pred spavanje smo sjedili pored jezera i razmjenjivali iskustva i učili druge o svojoj kulturi i zemlji. Peti, ujedno i zadnji dan se održao turnir u košarci na koji sam se prijavio i na tom turniru sam upoznao jednu djevojku koju ću pamtiti cijeli život, zove se Greta. To je osoba koja je uvijek spremna da pomogne pravi prijatelj, a košarku je prvi put zaigrala i pobijedila sve na turniru.

Zadnju veče u kampu smo ostali budni cijelo vrijeme, zajedno sa drugovima iz Srbije i Poljske, pjevali i plesali. A poslije toga je došlo vrijeme za polazak, to je bio najtežio dio cijelog kampa. Bilo je teško gledati druge kako odlaze jer smo u tih šest dana postali jedna velika porodica. Ali u životu sve što je lijepo kratko traje. Sjeli smo u kombi krenuli kući ostavljajući iza sebe ljude koje smo upoznali i uspomene koje će zauvjek da traju.

Putovali smo dugo iz jedne zemlje u drugu,  sve smo bili dalji od Poljske ali bliži kući. U Novom Sadu su nas napustili naši prijatelji iz Srbije koji su bili sa nama cijelo vrijeme, ostavili smo im nešto da se sjećaju nas i krenuli za Bosnu. Ovo je bilo putovanje na kojem sam upoznao mnogo divnih ljudi, vidio bezbroj prelijepih mjesta, i naučio neke stvari koje će mi pomoći u životu. Zauvijek ću pamtiti osobe kao što su: Stela, Marija, Marina, Greta, Izabela, Natalia i još mnogo drugih ljudi koje ću uvjek da nosim u srcu i kojih ću se rado sjećati.