• +387 (030) 511 565
  • cem@cem.ba
  • Bosanska 131 72270 Travnik
Uspjesne price SBSS

USPJEŠNE PRIČE SBSS

[vc_row][vc_column][dfd_spacer screen_wide_resolution=”1280″ screen_wide_spacer_size=”10″ screen_normal_resolution=”1024″ screen_tablet_resolution=”800″ screen_mobile_resolution=”480″][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column][vc_zigzag color=”green”][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]Moje ime je Amina Trako. Moje ime ne bi bilo toliko posebno da ja nisam postala posebna osoba jednoj djevojčici.

Naime, jednog novembarskog dana upoznala sam djevojčicu kojoj sam trebala narednih mjeseci postati volonterka. Već prvog dana bila je poprilično susretljiva i pričljiva, tada vidjeh da ćemo se zasigurno slagati. I bila sam u pravu. Nauka kaže da u svoj krug najčešće privlačimo osobe kakvi smo i mi sami. Narednih mjeseci nama nije bilo teško da izgradimo prijateljski odnos, bez obzira na razliku u godinama. Kroz šetnje, društvene igre, učenje i provođenje vremena zajedno, ona je u meni prepoznala prijateljicu kojoj može odavati svoje tajne, a nedugo zatim i stariju sestru u kojoj može pronaći zaštitu.

Uprkos teškoj situaciji koja je pogodila cijeli svijet, mi svoj svijet svijet uspjele očuvati netaknutim. Ne samo da je ona učila od mene, nego je i mene naučila važnu lekciju. Ta lekcija glasi da trebamo ostaviti u sebi tračak djeteta, da je svijet predivan kada se i dalje gleda tako nevino i s ljubavlju.

Svakim svojim smijehom unosila je radost i u stranice moga života. Dan kada sam bila najviše ponosna bio je kada je papiru gdje su sva djeca uključena u program trebala napisati ko je za njih uzor, ona napisala upravo moje ime. Za mene je to uspjeh. Nastojat ću da opravdam svoje ime na tom papiru i da joj kroz godine i dalje ostanem uzor.

Amina Trako[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column][vc_zigzag color=”green”][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]”Dragi Edvine,

Od vremena kada smo se upoznali prošle su skoro tri godine. Nisam mogla ni zamisliti da ćeš ostaviti toliki utisak na mene i da ćeš postati velikim dijelom mog života. Kada smo se prvi put sreli u Centru za edukaciju mladih, dobila sam ulogu tvoje starije sestre sa kojom je ta godina ispred nas trebala proći kroz unaprijed planirana zajednička druženja, radionice i igru. Ja sam trebala da ti pokažem kako svoje vrijeme možeš ispuniti lijepim, šarolikim i korisnim aktivnostima. Trebala sam ti pokazati da život i nije toliko siv koliko svi pričaju da jeste. Trebala sam ti pokazati i dokazati koliko je djetinjstvo lijepo. Smatrala sam kako ću kroz godinu dana samo ja biti ta koja će nekome nešto pokazati, koja će nekoga nešto naučiti i koja će na nekoga pozitivno utjecati. Zreliji od svojih vršnjaka, moj pametni, odlični dječak i dobri fudbaler, košarkaš, odbojkaš, karatista i sve što si ti, učinio si da vidim koliko nisam imala pravo. Uz tebe sam naučila koliko i mi odrasli ponekada moramo izaći na igralište i igrati se žmurke , trčati i dobacivati loptu. Uz tebe sam naučila koliko jedni drugima možemo dati pa makar to bio i sam osmijeh. Milion puta si popravio moj dan iako je to bila moja uloga u tvom životu. Molim dragog Allaha dž.š. da te uputi i održi na pravom putu ispunjenom moralnim vrijednostima, duhovnošću i srećom. Da tvoj život bude prožet zdravljem , lijepom nafakom i budućnošću. Ti si moj lijepi, pametni i vrijedni dječak. Odličan učenik i još bolji sin i brat. Sretni ti bajramski praznici.

Tvoja starija sestra Šejla“  [/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column][vc_zigzag color=”pink”][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]VOLJETI SEBE

“Svatko od nas je poseban. Svatko od nas ima nešto posebno u sebi i nitko nije isti a opet smo tako slični. Postoje ljudi koji ne vole sebe. Ne vole svoj izgled, svoj hod, svoj govor… Ne vole to što jesu. Vide druge ljude i pitaju se zašto ne mogu biti oni. Ali ne shvaćaju da su oni posebni, da nitko ne može biti kao oni. Ne shvaćaju da ih njihov hod, njihov glas, njihov osmijeh čini prepoznatljivim. Ne shvaćaju da će upravo taj glas kojeg se stide nekad u životu pričati njihovu priču. Nije im jasno da će te ruke kojih se stide u njihovom životu uraditi mnoge stvari, da će njihove oči gledati kroz život. I niko nikada neće biti kao oni. Takvih ljudi ima mnogo oko nas. Možda baš ti koji čitaš ovo ne vjeruješ u sebe, ne voliš samog sebe. Ali moraš znati da si ti takav kakvim te Bog stvorio i kakvim te majka rodila. I da upravo ti imaš posebnu zadaću na ovom svijetu. I moraš znati da tvoj izgled ne utječe na tvoju osobnost. Ti si prelijep. Imaš predivne oči koje gledaju na stvari onako kako ti želiš da budu. Imaš predivan osmijeh koji ti treba biti što češće na licu. Imaš predivnu kosu i nije bitno kakve je ona boje i nije bitno da li je frčkava ili ravna ona je tvoja. Ako ne voliš sebe samo stani ispred ogledala i pogledaj se. Umjesto da ti klizne suza niz lice i prije nego što izgovoriš da se mrziš, nasmij se i pogledaj svoj osmijeh. Nije dugo bio na tvom licu zar ne? A sada je napokon tu i prelijep si sa njim. Nakon osmijeha pogledaj svoje oči. One ti daju vid, one ti daju sa gledaš ovaj svijet a ti njima gledaš oblake, kišu i sivu boju. Oraspoloži ih malo. Neka gledaju boje, cvijeće i sunce. Pogledaj kako imaš lijepo lice, ne zalijevaj ga tugom svaki dan. Jer ono što se zalijeva raste još više. Sjeti se koliko si snažna osoba. Sjeti se koliko si prepreka prošao kroz život, plakao, slamao se i držao to u sebi. Budi ponosan na sebe tako lijepu, pametnu a sada i vedru osobu. Veseli se svakom novom danu. Jer te čekaju nove prilike, novi osjećaji, novi ljudi i boje kao i osmjesi. Voljena si osoba iako se nekad ne osjećaš tako. Umjesto mržnje daruj ljubav sebi. I tugu zamijeni srećom. Možeš to i uspjet ćeš. Vjerujem u tebe”


Tea , VIII razred
[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column][vc_zigzag color=”blue”][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]”Dan 29.01. je bio poseban dan za mene i  za mog mlađeg brata, jer je na taj dan njegov rođendan i puni 12 godina svog života. Naime, sve je bilo unaprijed osmišljeno, pozvala sam na njegov rođendan njegovog brata i sestru te njihove volonterke. Erika je nažalost bila spriječena da dođe, ali odazvala se Sara. Dogovor je bio da Sara dođe po djecu i da ih dovede na odredište gdje sam se ja o ostalom pobrinula, kupila sam tortu za mog mlađeg brata i poklončić,  malo ukrasila  prostor i čekala sam da dođu zajedno. Došli su i sve je bilo super, njegov osmijeh i otvorena komunikacija te noći je bila nešto zapaženo, ne kao inače… To je bilo za pamtiti jer je taj naš zajednički susret i spoj njegovog malog brata, sestre, nas dvije volonterke i njegov rođendan jako pozitivno utjecao na njega… Baš je izgledao sretno i opušteno a i mi ostali zajedno sa njim, naravno. Bilo je mnogo šale, smijeha  i završili smo rođendan sa zajedničkim fotografisanjem.”

Nermina[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column][dfd_spacer screen_wide_resolution=”1280″ screen_wide_spacer_size=”10″ screen_normal_resolution=”1024″ screen_tablet_resolution=”800″ screen_mobile_resolution=”480″][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column][vc_zigzag color=”orange”][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]”Moja mala djevojčica je imala rođendan 3 dana prije našeg izlaska. Međutim ja nisam bila u mogućnosti da tad budem s njom pa sam odlučila da to nadoknadim. Otišla sam i kupila joj tortu, balone i neki mali poklončić. Otišla sam na mjesto gdje znam da će joj biti baš lijepo. Ostavila sam tortu, balone i poklon. Nazvala mamu i rekla da mi pošalje moju djevojčicu i njenu sestricu. Sačekala sam ih na stanici i otišle smo, a na tom mjestu nas čekala moja sestra i proslavile smo to na najljepši mogući način. Po prvi put za ovo vremena koliko provodim s njom osjetila sam da je mnogo sretna, nije znala kako to pokazati. Bila je iznenađena nije znala za ništa. Rekla mi je da je ovo prvi put da ju je neko iznenadio na ovaj način i za mene je to bio uspjeh godine. Sreća koja se vidjela na njenom licu i licu njene sestre se opisati ne može. Osjetila se bitnom, shvatila je da se ne razlikuje od drugih. Poklon koji sam joj poklonila je išao uz dogovor da ćemo u toj svesci pisati i vježbati matematiku a zatim sve ostalo.”

Enisa[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column][dfd_spacer screen_wide_resolution=”1280″ screen_wide_spacer_size=”10″ screen_normal_resolution=”1024″ screen_tablet_resolution=”800″ screen_mobile_resolution=”480″][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column][vc_zigzag color=”green”][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]”Moja prijateljica i ja smo imale sreću da su nas za starije sestre izabrale dvije prave sestre koje su bile uključene u projekat. Prvu godinu moja prijateljica Minela i ja smo se toliko trudile da taj odnos između dvije sestre popravimo, da taj odnos bude pravi, da osjećanja koje imaju jedna prema drugoj kao sestre pokažu iz dubine duše i da jedna drugoj budu najveća podrška ikad. Ali stvari nikad ne idu kako zamislimo, pa tako ni to naše zalaganje da taj odnos vidi svijetlo dana  nije imao veliki napredak prve godine, ali smo im bar pokazale, šta znači imati prijatelja, te koliku one imaju sreću da imaju jedna drugu. Imale smo čak i zajednička druženja, iskrena da budem neka prva zajednička druženja su završavala na ne baš lijep način, ali iz svake te situacije mogle smo izvući nešto i pokazati njima da li je loše ili dobro i zašto je to nešto loše ili dobro. Kasnije iz  druženja koja sam  ja imala sa sa svojom djevojčicom i Minela sa svojom, ali i zajedničkim druženjima uspjele smo ih spojiti da nađu te zajedničke sitnice, a to jeste da pokažu koliko imaju ljubavi, odanost i povjerenje jedna u drugu. Iako su nas putevi života zaista razbacali na sve strane i dalje pratimo ono što i jedna i druga djevojčica rade. Jedna je ostala u Travniku sa ocem, dok je druga se preselila u drugi grad sa mamom. Iskrena da budem, pomislila da će se desiti potpuni raspad, ali sam isto tako vjerovala negdje u dubini sebe da će sve to biti kako treba. Jedina veća radost od ponosa na jednu djevojčicu je biti ponosan na dvije djevojčice koje se lavovski bore da održe svoj odnos. Da održe sestrinsku vezu iako su možda u raznim problemima, različitih promišljanja a udaljene kilometrima. Vidjela sam  sliku gdje su obje nasmijane uz opis: „Jedna pored druge ili miljama daleko sestre će uvijek biti povezane srcem.“ Mislim da je suvišan bilo kakav komentar. Proslijedila sam sliku Mineli uz: „Uspjele smo!“ I da, zaista je to uspjeh, vidjeti da si nekome bio odskočna daska, da si nekome nacrtao osmijeh na lice i da si nekome bar malo u život donio boje. Sve ovo ne bi bilo tako bez vjerovanja u te djevojčice i njihovog povjerenja u nas.”

Almedina i Minela[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column][dfd_spacer screen_wide_resolution=”1280″ screen_wide_spacer_size=”10″ screen_normal_resolution=”1024″ screen_tablet_resolution=”800″ screen_mobile_resolution=”480″][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column][vc_zigzag color=”juicy_pink”][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]”Iako sam u projektu tri godine, iskrena  da budem,  prva godina je bila puna uspona i padova, puna raznih iskušenja i situacija koje su se na kraju tog  prvog projektnog cikulsa smirile. Krećem u drugu godinu i drugi ciklus projekta SBSS u Travniku i tu su se samo vidjeli usponi i ono što je meni bilo najbitnije, osmijeh moje djevojčice. Međutim, dolazi situacija u kojoj se moja djevojčica, moj ponos, seli u drugi grad. Zaista mi je bilo žao i teško jer to stvarno bilo iznenada i nismo se uspjele ni pozdraviti kako treba, ali smo bar imale taj pozdrav i ono “čujemo se”. Naravno ostale smo u kontaktu, uvijek sam je pomno posmatrala preko društvenih mreža  i bilo mi je drago što je i dalje slušala moje savjete i poštovala mene kao stariju sestru (iako više nismo u projektu ). Vidjela sam da je objavila neku „šalu“, a meni kao starijoj sestri je to bio alarm da reagujem. Objava je bila u vezi loše ocjene koju je dobila, odmah sam joj se javila sa pitanjem: „Šta je ovo?“. Odgovor je bio da ne brinem, a ja sam naravno željela potvrdu  sa molbom da mi pošalje svoju knjižicu sa ocjenama. Prošlo je neko vrijeme iskrena da budem ja sam na to već i zaboravila. Sredniom januara dobila sam sliku knjižice u kojoj je bilo mnogo petica i na kraju piše: „ OPĆI USPJEH: odličan (5).“ Taj osjećaj ponosa, osjećaj radosti, ushićenost  je nešto što se zaista ne može opisati, što se mora doživjeti. Moja djevojčica je uspjela, moje: „Ti to možeš“, je urodilo plodom. Bila sam jako, jako, ma najviše ponosna starija sestra, ponosna na nju, na sebe, na nas i naš odnos koji ni kilometri nisu uništili”

Almedina[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column][vc_zigzag color=”blue”][/vc_column][/vc_row]

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *