Almedinina priča

“Iako sam u projektu tri godine, iskrena  da budem,  prva godina je bila puna uspona i padova, puna raznih iskušenja i situacija koje su se na kraju tog  prvog projektnog cikulsa smirile. Krećem u drugu godinu i drugi ciklus projekta SBSS u Travniku i tu su se samo vidjeli usponi i ono što je meni bilo najbitnije, osmijeh moje djevojčice. No međutim, dolazi situacija u kojoj se moja djevojčica, moj ponos, seli u drugi grad. Zaista mi je bilo žao i teško jer to stvarno bilo iznenada i nismo se uspjele ni pozdraviti kako treba, ali smo bar imale taj pozdrav i ono “čujemo se”. Naravno ostale smo u kontaktu, uvijek sam je pomno posmatrala preko društvenih mreža  i bilo mi je drago što je i dalje slušala moje savjete i poštovala mene kao stariju sestru ( iako više nismo u projektu ). Vidjela sam da je objavila neku „šalu“, a meni kao starijoj sestri je to bio alarm da reagujem. Objava je bila u vezi loše ocjene koju je dobila, odmah sam joj se javila sa pitanjem: „Šta je ovo?“. Odgovor je bio da ne brinem,  a ja sam naravno željela potvrdu  sa molbom da mi pošalje svoju knjižicu sa ocjenama. Prošlo je neko vrijeme iskrena da budem ja sam na to već i zaboravila. Sredniom januara dobila sam sliku knjižice u kojoj je bilo mnogo petica i na kraju piše: „ OPĆI USPJEH: odličan (5).“ Taj osjećaj ponosa, osjećaj radosti, ushićenost  je nešto što se zaista ne može opisati, što se mora doživjeti. Moja djevojčica je uspjela, moje: „Ti to možeš“ , je urodilo plodom. Bila sam jako, jako, ma najviše ponosna starija sestra, ponosna na nju, na sebe, na nas i naš odnos koji ni kilometri nisu uništili”

     Almedina